Daljinski upravljač je uređaj za bežični prijenos koji koristi modernu tehnologiju digitalnog kodiranja za kodiranje informacija o gumbima i emituje svjetlosne valove kroz infracrvenu diodu.Svjetlosni valovi se pretvaraju u električne signale od strane infracrvenog prijemnika prijemnika, a dekodira ih procesor kako bi demodulirao odgovarajuće instrukcije kako bi se postigli potrebni operativni zahtjevi za upravljanje uređajima kao što su set-top box uređaji.

Neizvjesno je ko je izumio prvi daljinski upravljač, ali jedan od najranijih daljinskih upravljača razvio je izumitelj po imenu Nikola Tesla (1856-1943) koji je radio za Edisona, a bio je poznat i kao genijalni izumitelj 1898. (US Patent br. 613809). ), pod nazivom “Metoda i uređaj za upravljanje mehanizmom kretanja vozila ili vozila”.

Najraniji daljinski upravljač koji se koristio za upravljanje televizijom bila je američka električna kompanija pod nazivom Zenith (sada je kupio LG), koji je izumljen 1950-ih i u početku je bio ožičen.1955. godine kompanija je razvila bežični daljinski upravljač pod nazivom “Flashmatic”, ali ovaj uređaj ne može razlikovati da li snop svjetlosti dolazi iz daljinskog upravljača, a također ga je potrebno poravnati da bi se njime upravljalo.Godine 1956. Robert Adler je razvio daljinski upravljač nazvan "Zenith Space Command", koji je ujedno bio i prvi moderni bežični uređaj za daljinsko upravljanje.Koristio je ultrazvuk za podešavanje kanala i jačine zvuka, a svako dugme je emitovalo različitu frekvenciju.Međutim, ovaj uređaj može poremetiti i obični ultrazvuk, a neki ljudi i životinje (kao što su psi) mogu čuti zvuk koji emituje daljinski upravljač.

Osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada su razvijeni poluvodički uređaji za slanje i primanje infracrvenih zraka, oni su postepeno zamijenili ultrazvučne kontrolne uređaje.Iako se druge metode bežičnog prijenosa, kao što je Bluetooth, nastavljaju razvijati, ova tehnologija se i dalje široko koristi do sada.